Marina Tsvetaeva. Moj sat s tobom je gotov, moja vječnost ostaje s tobom. 1. dio
Život i rad Marine Cvetajeve je živopisan sistemski primjer životnog scenarija osobe s kombinacijom dva dominantna vektora - uretre i zvuka. Mozart i Puškin, Jesenjin i Visocki, Majakovski i Krist, Blok i Cvetajeva. Kombinirajući nespojivo u svom psihičkom, ovi ljudi na različitim stupnjevima složenosti proživjeli su svoj "scenarij smrti" …
Voljeti znači vidjeti osobu onako kako je Bog zamislio
a roditelji nisu.
Marina Tsvetaeva
Umjesto predgovora
Život i rad Marine Cvetajeve je živopisan sistemski primjer životnog scenarija osobe s kombinacijom dva dominantna vektora - uretre i zvuka. Mozart i Puškin, Jesenjin i Visocki, Majakovski i Krist, Blok i Cvetajeva. Kombinirajući nespojivo u svom psihičkom, ti su ljudi, na različitim stepenima složenosti, živjeli svoj životni "scenarij smrti", polagali ruke na sebe, nemaju vremena da shvate šta se dogodilo ili su nesvjesno riskirali smrtno.
***
Vijest o smrti Lava Tolstoja potresla je Moskvu. Ljudi su se okupljali u gomilama uzvikujući "Dole smrtna kazna!" i šapnuo da su Kozaci protjerani da se raziđu. Želja za odlaskom na sahranu velikog pisca činila se tako prirodnom, ali otac je djevojkama kategorički zabranio napuštanje kuće. Mogući su neredi. Za najstariju zabrana njenog oca nije značila ništa. Najmlađa je bila spremna slijediti sestru u vatru i vodu. Nakon što je čekala da se otac sakrije u njegovom uredu, Marina je munjom pojurila do vrata. Asya je u cipelama iskočila na hladnoću - prazna, glavno je držati korak sa sestrom.
Nabavivši od prijatelja trideset rubalja, djevojke su čudom uzele kartu za voz do stanice Kozlov Zaseka u blizini Tule, gdje se čekao lijes s tijelom Leva Nikolaeviča. Sva Moskva se otišla oprostiti od Tolstoja. Nije bilo ikona, ali mnogi su bili kršteni. Preminuli. Tolstoj je ležao žut i tih. Asya je jedva hodala, stopala su joj bila smrznuta od grudica leda u laganim cipelama. Marina se nije osjećala hladno. Odlučili su da ne ostanu na sahrani, a kad su se vratili u Moskvu, kuća u Trekhprudnom već je spavala. Profesor I. V. Tsvetaev nikada nije saznao za ovaj demarš svojih kćeri.
Dvoje smo iznad tamnog klavira (M. Ts.)
Marina je napokon izmakla kontroli nakon smrti majke. Spartanski način života i njemačka disciplina koju je u kući nametnula Marija Aleksandrovna držali su najstariju kćer kao u zarobljeništvu. I premda je to bilo zarobljeništvo ljubavi, djevojčice su obožavale svoju majku, Marina je patila preko svake mjere. Je li njezin temperament sjediti satima, učiti vagu i vježbati mastilo! Majka je po svojoj slici i prilici stvorila pijanistu od Marine i nije pridavala veliku važnost činjenici da dijete od četvrte godine "mrmlja rime". Ismijala je čak i prve plahe pjesničke pokušaje svoje kćeri u porodičnom krugu: „Leti, moj revni konju, odvedi me tamo! Gdje ići?" U to vrijeme Riječ još nije sazrela odgovor:
Konj bez ograničenja, Puno jedro! -
Idem sutra, u zemlju bez predaka, - biće napisan tek nakon 15 godina.
Za Marinu su klikovi metronoma koji mjere muzičku notu bili najistaknutije mučenje. Tsvetaeva nije mogla prevladati svoje gađenje zbog stvaranja muzike. Ali od četvrte godine čitala je savršeno. Riječ je postala njezin spas. Omiljeni od Puškina u dobi od šest godina - "Eugene Onegin". Majka se ponovo ljuti: šta svojevoljno dijete može razumjeti u Tatjani? Marina svoje prvo ljubavno pismo upravo tada, u dobi od šest godina, piše bratovoj tutorici.
Zaloga vizuelne ljubavi u njenom srcu je neiscrpna. Mala Marina se neprestano zaljubila u lutku, mačku, psa lutaka, glumicu ili polubrata. Bila je to prava ljubav s vatrom u "rupi na prsima". Volela je „da se rodi i pre nego što se rodi“. Svaki put dok srce ne pukne, do fizičke boli. Majčino odbijanje da primi kćerkinu ljubav doživljavano je kao muka, a Marija Aleksandrovna nije smatrala potrebnim da pokaže osećanja, da još jednom mazi svoju ćerku, da hvali svoju ćerku. "Najstarija sam kćer svoje majke, ali nisam voljena."
Umri da vidiš Nadiju
Marinina bogata vizuelna mašta od djetinjstva obdarila je ljude koji su joj bliski fantastičnim svojstvima. Njena starija sestra po ocu, lijepa Valeria, izgledala je kao vila ili vještica. Tmurni "poludjed" Dmitrij Ilovajski spomenik je sebi, Starom Pimenu. Njegova kćerka Nadia Marina obožava, čini joj se lijepom, čarobnom. "Nadya, živa, kestenjasta i ružičasta, sva vrsta somota koji gori, poput breskve na suncu, u svom rtu od nara."
Marina se zbližila s Nadiom i njenim bratom Serežom u Italiji, gdje su tretirani za konzumiranje, poput njene majke Marije Aleksandrovne. Uprkos značajnoj razlici u godinama, postoji uska emocionalna veza između njih. I iznenada, Nadya i Seryozha iznenada su otišli u hladnu Rusiju. Činilo se da su se na kratko rastali.
Marina odbija vjerovati u vijest o smrti Seryozhe i Nadie. Dvanaestogodišnja Marina doslovno je u zabludi s Nadiom, trudeći se da je vidi svuda. „Umri da vidiš Nadiju“- tako se to zvalo, teže od dva i dva, čvrsto, poput „Oče naš“, pa bih iz sna odgovorio na pitanje: šta najviše želim. Pa šta je sledeće? Dalje - ništa - sve. Vidi, vidi. Uvijek pogledajte."
„Nikad nisam vidio Nadiju, ma kako zavapio, ma kako molio, bez obzira kako ležao u čekanju - na svim okretanjima u hodniku, okretu glave žirafe za svaku zamišljenu buku, buku; bez obzira kako je stajala - nepokolebljivi, ukorijenjeni gonič - i dalje na istom proplanku naše svakodnevne šetnje, dok su drugi hvatali loptu; ma koliko lopovski urastao u zid u pregradi između ormara, pored kojeg sada moram proći; ma kako izgledala iza povoljne zavjese tamjana u nizu sedamstogodišnjih drvenih budalastih i razumnih djevica i, još upornije, iskačući iz vlastitih očiju - u obećavajućim zavjesama.
Godinu dana kasnije, od iste potrošnje, Maria Alexandrovna bolno umire, poput Nadje.
Prekid emocionalne veze snažan je udarac na mentalni, od kojeg u djetinjstvu prije svega pati glavni senzor djeteta s vizualnim vektorom, vidom.
Marina je doživljavala jednu za drugom, te snažne pauze postale su prirodni razlog njene kratkovidnosti.
Umirući, majka je zaveštala svoju decu da žive "po istini". Marina nije mogla prihvatiti ovu istinu - lance zabrana srčanih impulsa - i nije je prihvatila.
Slobodoumlje i drskost zaokupili su Tsvetaevu na glasu u gimnaziji. Učitelji su se bojali kontaktirati tvrdoglavog učenika od kojeg se mogao očekivati bilo kakav trik. Ponekad je kosu obojila u slamu, zatim se ošišala ćelavo i nosila ružnu crnu kapu. Otac nije vidio način da utiče na svoju kćer i promijenio je gimnaziju. Uprkos drskosti, Marina je dobro studirala, iz nekih predmeta, na primjer, iz istorije - sjajno. Ono što joj je bilo zanimljivo, dobro je znala, mogla bi držati lekciju umjesto učiteljice, školarke su Marina slušale otvorenih usta.
Vidjeti ljude bolje nego što jesu, pretpostaviti nevjerovatne kvalitete drugima sastavna je karakteristika Marine Cvetajeve, talent njene velikodušne duše. Bilo je razočaranja, ali čak je i ovdje od strane Marine uvijek bilo: "Pa, prijatelji?" U prošlosti nije imala pritužbi i nije živjela u prošlosti. Samo naprijed u budućnost! Do 14. godine Marinin kontradiktorni karakter u potpunosti se oblikovao: proboj energije i spartanskih navika, želja da se ljubav pruži doslovno prvom dolazniku i potpuna odvojenost od životnih događaja, drskost, sveobuhvatna strast i milost.
Moje je poslovanje izdaja, zovem se Marina (M. Ts.)
U smislu psihologije sistema-vektora Jurija Burlana, takva mentalna struktura određena je kombinacijom uretralnih, zvučnih i vizuelnih vektora. Uretra i zvuk su dominantni koji se međusobno ne miješaju. Oni su razlog iznenadne promjene u ljudskim stanjima, kada se neobuzdani život zamijeni potpunom apatijom, uronjenjem u sebe, potpunom odvojenošću od onoga što se događa.
Strastveno sebedanje, mahnita ljubav prema bližnjemu, nemogućnost postojanja bez okoline i odmah - proterivanje svih, povlačenje u samoću, što je i blagoslov i prokletstvo. Dobro za kreativnost. Prokletstvo ako kreativnost nije ispunjena povlačenjem u crnu rupu odakle povratka nema. U brzim prijelazima iz uretre u zvuk i obrnuto, sadržana je ista "izdaja" od "promjene".
"Ponižavajuće je živjeti ne znajući zašto", piše 15-godišnja Tsvetaeva u pismu svom prijatelju Pyotru Yurkevichu. Pomisao na pjesnikinju bije protiv neshvatljivosti smisla bića, i odjednom opet nagli uspon u život, u zemaljsku, strastvenu ljubav. Minut - i izjava ljubavi za "dobrog dečka" je spremna, a kao odgovor na to klasična Onjegina opomena: "riskirali ste prvo priznanje, čija mi mogućnost nije pala na pamet" …
Različite glave, različita srca, različite brzine života. Kasnije će Yurkevič doći k sebi, pokušati obnoviti vezu - gdje god je Marina već u sasvim drugom životu, drugom stanju, gdje od "dobrog dječaka" Petje nema ni tračka sjećanja. Na dnevnom redu je sasvim drugi dječak - zgodan "princ", krhak i boležljiv, koji joj je po prirodi predodređen, vazdušni vitez, blijedi, fatalni nerezident koji ju je uništio. Ali to kasnije, dok su potpuno sretni.
I zelenilo mojih očiju, i zlato moje kose … (M. Ts.)
Marinin izgled je promjenjiv kao i njen karakter. Cvetajeva je mogla izgledati vitka ljepotica sa zlatnom kosom i očima čarobnice, čas bestjelesni "bič", sad mrzovoljna, teška ruka, zbog koje su je saginjali i kratkovidnost starija od godina. Mentalno, nemešljivo poput vode i ulja, manifestovalo se u telu, menjajući ga do neprepoznatljivosti.
Fotografije su nemoćne. Vrijedno je usporediti ih s brojnim opisima onih koji su vidjeli Marinu i nemoguće je vjerovati da je onaj prikazan na fotografiji isti kao u opisu njene sestre, djevojke, voljene. Bilo "egipatski dječak", sada nevjerovatno ženstvene ljepotice, hod je težak, spor, sada leti, nečujan. Nemoguće je skrenuti pogled, kako je lijepa, a ovdje je "lice teško, blijedo, ravnodušno", a zatim opet "stranica na vatikanskoj fresci".
Filozof i likovni kritičar NA Jelenev na zanimljiv način opisuje Marinu: „Za mene je anatomska priroda Marine bila i ostala: glava joj je bila nadahnuta, poput glave mislioca, izražavajući kombinacije različitih stoljeća, kultura i nacionalnosti. Ruke … Takve ruke s mržnjom palile su ne samo imanja vlasnika zemljišta, već i stari svijet. " Zvučni i uretralni vektori u mesu. Marina piše 1906. godine: "Možete živjeti bez porodice, bez" toplog kuta ", ali kako se pomiriti s tim da neće biti revolucije?" I dalje: "S kakvim bih oduševljenjem gledao kako gori naša draga stara kuća!"
Protiv, protiv, protiv! (M. Ts.)
Nikad nije bila za većinu, koja je "glupa, glupa i uvijek pogrešna". Ići „protiv poganstva u doba prvih hrišćana, protiv katoličanstva, kada je postalo dominantna religija i vulgarizovano u liku svojih pohlepnih, razvratnih, podlih slugu, protiv republike za Napoleona, protiv Napoleona za republiku, protiv kapitalizma u ime socijalizma … protiv socijalizma, kada će biti proveden, protiv, protiv, protiv!"
I odmah nakon ovoga, snovi o tome da je Moskva nestala, a umjesto nje vrh Elbrusa, usamljenost kreativnosti, da bi se odmah zaboravili skupovi, kolera i kinematografija … Usamljenost je prokletstvo uretre, vođa bez čopor, vuk samotnjak, a istovremeno uživanje u zvuku koji stvara Word. Marina je izuzetno fokusirana na zvuk, satima sjedi u svojoj sobi s vučjom kožom na podu i Napoleonovom bistom na stolu. Ona piše.
Tsvetaeva ne smatra revoluciju sredstvom za punjenje gladnih stomaka ljudi. „Umrijeti za ruski ustav? Ha ha ha! Zašto je, dovraga, ona, ustav, kad ja želim prometejsku vatru! Zakoni i ograničenja su nepoznati psihičkoj suštini Marine, uretra će nadvladati kožni zakon. Revolucija je došla u drugačijem ruhu nego što je zamišljala djevojka koja je bila bolesna od bonapartizma, ali čak i u najmračnijim danima očaja, gladi i samoće, Marinu su spašavale pjesme koje je neprestano pisala - na komadićima tapeta, na komadićima novina. Kad je poezija završila, život je završio.
Do 1908. godine, revolucionarni osjećaji u Rusiji su bili u padu, dogodila se Ničeova "ponovna procjena vrijednosti", u mislima su dominirali "rodni problemi", emancipacija žena i slobodna ljubav. Marina ima šesnaest godina, a otac se užasava mogućih izgleda "slobodnog braka" njegove kćeri. Pokušaji poučnih razgovora samo iritiraju djevojčicu, sva ova hereza emancipacijom ne može imati nikakve veze s onom čiju strastvenu dušu nikako ne mogu obuzdati nikakvi "ustavi" morala. Dok u Rusiji sazreva Vekh filozofija, Marina ima novu ljubav!
Sa Vladimirom Nilenderom. Poklonici Tsvetaevine kreativnosti duguju blistavu, ali prolaznu romansu s tim čovekom objavljivanju prve pesnikove zbirke - "Večernji album". S ljubavnim pismom Nilenderu (Nije bilo, i neće biti zamjene, / moj dječače, moja sreća!) 18-godišnja Marina Cvetaeva ulazi u književni život, ali ipak odbija Vladimirov prijedlog za brak. Zamjena za "dječaka" dolazi uskoro. U međuvremenu, sudbina priprema Tsvetaevu, možda najneverovatniji susret - sa pesnikom, prevodiocem, umetnikom i književnim kritičarom M. A. Voloshinom.
Ukazanje čarobnjaka
Voloshin se pojavio u kući u Trekhprudnyju bez poziva. Nije mogao a da ne dođe, pjesme mlade Cvetajeve udarile su ga svojom iskrenošću i istovremeno zrelošću. Maximilian Alexandrovich nije odvojio tvorca od stvaranja, pa se došao upoznati s autorom. Nepozvani gost zadržao se pet sati i postao prijatelj, učitelj i poštovalac Marininog životnog talenta.
Prva zbirka sadrži cijelu Marinu, strastvenu, kontradiktornu, naivnu, kojoj treba sve ili ništa:
Želim sve: s dušom Cigana
Idite na pjesme o pljački,
Patiti za sve uz zvuk organa
i Amazonu da pohrle u bitku;
Gatanje zvijezda u crnoj kuli
Vodi decu naprijed kroz senku …
Dakle, to je juče bila legenda,
To je bilo ludilo svaki dan!
Volim križ, svilu i kacigu,
Moja duša je trag trenutaka …
Dao si mi djetinjstvo - bolje od bajke
I daj mi smrt u sedamnaest!
U vrijeme Maxova pojavljivanja, Marina je već tonula u zvučnu usamljenost nakon prekida s Nielanderom. Upoznala je Vološina obrijane ćelave glave i smiješne kape. I odjednom, niotkuda - vatromet divljenja njoj, pjesnikinji! Vološin je otvorio novu etapu u životu Cvetajeve, predstavio je moskovskim književnim krugovima kao ravnopravnu, kao novu najvredniju kopiju svoje kolekcije talentovanih ljudi.
Marina napušta gimnaziju i odlazi kod Vološina u Koktebelu kako bi izbjegla usamljenost i knjiške istine, koje su umorne od reda. Od starije prijateljice očekuje odgovor na pitanje o smislu života, ali odgovor nije mudar, niti knjiški. "Trebam ljudski odgovor", piše ona u pismu Maxu i prima poziv da dođe.
Čitanje u duši druge osobe glavni je talent M. A. Voloshina. Vizuelna ljubav prema ljudima, duboko razumijevanje osjećaja drugih učinili su ovu nevjerovatnu osobu centrom privlačenja za čitav klan ljetnih stanovnika koji su naseljavali Vološinovu kuću u Koktebelu. U različito vrijeme, M. Gorky, O. Mandelstam, A. Green, N. Gumilyov, V. Bryusov, A. Bely, A. Tolstoy, K. Petrov-Vodkin, G. Neuhaus i mnogi drugi boravili su s njim. U maju 1911. godine Marina Tsvetaeva je stigla pronaći ovde, u gostoljubivoj kući na morskoj obali, svoju jedinu ovozemaljsku ljubav za život. Ovo je bio Vološinov vizionarski odgovor na nepostavljeno pitanje o smislu života.
To je umor plave stare krvi … (M. Ts.)
„Do nedavno smo se ja i svijet protivili, u Koktebelu su se stopili“, prisjeća se Marina Tsvetaeva tog vremena. Gotovo je odvajanje zvuka, kada sjedite kao u dubokoj rupi i negdje na površini ljudi žive. Nagomilana "bestidna želja da se živi, živi, živi". Marina duboko udiše slani morski zrak uretre neograničene slobode. Svijet poprima meso.
Ovo je meso lijepo i tanko, s rukama, kao na staroj gravuri, i očima promjenljive boje mora - "bilo zelene, bilo sive, bilo plave". Marina tako opisuje Sergeja Efrona: „Lice je jedinstveno i nezaboravno pod mračnim talasom, tamno zlatne nijanse, bujne guste kose. Sav um i sva plemenitost svijeta koncentrirani su u strmom, visokom, blistavo bijelom čelu, kao u očima - svu tugu. A ovaj glas je dubok, mekan, nježan i odmah osvaja sve. A njegov smijeh je tako veseo, dječji, neodoljiv! I prinčeve geste!"
Suprotno očekivanjima, unos ne datira iz 1911. u Koktebelovu čudesnu godinu lude ljubavi, ali u 1914., Marina je u braku tri godine, njena kćer ima dvije godine. Tsvetaeva će svoju strastvenu ljubav prema mužu i vjeru u njegovo izuzetno plemstvo nositi kroz godine građanskog rata i razdvajanja, emigracije, a po povratku u domovinu neće se bojati braniti Efronovu nevinost pred samim Beriom, posljednjim koji nisu sumnjali u ovu nevinost.
"Princ" je bio podvrgnut svim vrstama slabosti. Na fotografijama je često u jastucima, u foteljama, očito mu je loše. Pored vjerne straže u mornarskom odijelu je Marina. U tom svojstvu, pod obožavanim Serjožom, Marina Tsvetaeva će živjeti dugi niz godina do njihove posljednje i konačne razdvojenosti. A onda je u Koktebelu Efron ubijen tragičnom smrću majke i brata, bolesnih od tuberkuloze, a milosrdna Marina odlučuje „nikada, bez obzira na sve, da se ne rastane od njega“. U januaru 1912. vjenčanje. „Marina se udaje za Serjožu“, kaže majka M. Vološina, veličanstvena i nepotrebna Elena Ottobaldovna. Max je sam nejasno zabrinut i uznemiren zbog ovog braka: "Oboje ste previše živi za takav lažljiv oblik kao što je brak."
Volontiram od prvog dana (S. Efron)
U martu 1915. Marina je ispratila voz hitne pomoći na stanici. Sergej Efron služio je za front kao brat milosti. Ubrzo shvata da je njegovo mjesto na prvoj crti, a ne u vozilu hitne pomoći. U pismu svojoj sestri, Efron piše: "Znam da ću biti neustrašiv oficir, da se uopšte neću plašiti smrti." Marini takva uvjeravanja nisu bila potrebna, a niti jednom nije sumnjala u svog supruga.
Kožno-vizualni muškarci i sada nisu u pravo vrijeme, oni su poput glasnika budućnosti, koji čekaju u krilima, prilagođavajući se strašnom svijetu u kojem loptom vladaju svi oni primitivni oralni kanibali, tek neznatno retuširani vizuelnom kulturom. Šta reći o početku dvadesetog vijeka, kada je svijet prvi put pokazao zube svjetskim ratom, a Rusija je bila i građanski rat.
Da li je kožni vizualni Sergej Efron imao priliku preživjeti u takvoj mašini za mljevenje mesa? Ispostavilo se da jeste. Ovu šansu pružila mu je žena iz uretre, supruga kojoj je služio s tihim divljenjem, kao bijeli pokret, zatim evroazijstvo i unija povratka. Služba mu je bila koža, pa je razumio dužnost. Marinina podrška (pisala je svaki dan), njezino nepokolebljivo povjerenje u njegovo junaštvo dali su Sergeju Efronu snagu da se prilagodi ulozi neustrašivog ratnika.
U ratu je Sergej Efron ostao sam, nije strijeljao nijednog zatvorenika, ali je spasio sve koje je mogao od streljanja, odvodeći ga u svoj mitraljeski tim. Takav je bio Marinin odabranik, "onaj koji nije pucao". Pucali su u njega u svojoj priželjkivanoj domovini, u sovjetskoj Rusiji, ali Marina nije imala vremena da sazna za ovo: jer je njen Sergej bio živ, pokušavala je spasiti muža do posljednjeg dana, a zadržala je i "genovešku perle od karneola" koju je predstavio Efron u sretnoj Koktebel do njene smrti … Više od dvadeset pjesama Marine Cvetajeve posvećeno je S. E., na primjer:
***
S. E.
Prkosno nosim njegov prsten
- Da, u Vječnosti - supruga, ne na papiru.
Njegovo preusko lice
Kao mač.
Njegova usta su nijema, kutova prema dolje,
Bolno - obrve su sjajne.
Lice mu se tragično stopilo
Dvije drevne krvi.
Suptilna je po prvoj suptilnosti grana.
Oči su mu prekorno beskorisne! -
Pod krilima otvorenih obrva -
Dva ponora.
U njegovo sam lice vjerna viteštvu.
- Svima vama koji ste živjeli i umrli bez straha.
Takva - u sudbonosna vremena -
Sastavljaju strofe - i odlaze do sjeckalice.
(1914)
Nastavak:
Marina Tsvetaeva. Strast vođe je između moći i milosti. Dio 2
Marina Tsvetaeva. Izvukavši stariju iz tame, nije spasila mlađu. 3. dio
Marina Tsvetaeva. Pobijedit ću te iz svih zemalja, sa svih nebesa … 4. dio
Marina Tsvetaeva. Volio bih umrijeti, ali moram živjeti za Moorea. Dio 5
Marina Tsvetaeva. Moj sat s tobom je gotov, moja vječnost ostaje s tobom. 6. dio
Literatura:
1) Irma Kudrova. Put kometa. Book, Sankt Peterburg, 2007.
2) Cvetajeva bez sjaja. Projekt Pavela Fokina. Amfora, Sankt Peterburg, 2008.
3) Marina Cvetajeva. Zarobljeni duh. Azbuka, Sankt Peterburg, 2000.
4) Marina Cvetajeva. Knjige poezije. Ellis-Lak, Moskva, 2000., 2006.
5) Marina Cvetajeva. Kuća u blizini Starog Pimena, elektronički resurs tsvetaeva.lit-info.ru/tsvetaeva/proza/dom-u-starogo-pimena.htm.
