Haruki Murakami. Dio 1. Proturječnost percepcija
Njegovi likovi jedu odreske i piju Heineken, gledaju Hitchcocka i slušaju Rossinija, nose traperice i patike i crtaju teme za raspravu iz svjetskog rokenrola i zapadne literature. Nisu ograničeni okvirom tradicionalnih pogleda na određenu zemlju. Slušaju šta se događa, to se u svijetu piše i pjeva i donose vlastite zaključke.
„Sudbina je ponekad poput pješčane oluje koja stalno mijenja smjer. Ako želite pobjeći od nje, ona je odmah iza vas. Vi ste u drugom smjeru - tamo je … I sve zato što ova oluja nije nešto vanzemaljsko što je došlo negdje daleko. I vi sami. Nešto što sjedi u vama."
H. Murakami
Haruki Murakami je međunarodno poznati japanski pisac proze. Neki ga jako vole i raduju se svakom novom romanu ili barem priči. Drugi zbunjeno slegnu ramenima kad na polici bestselera vide njegovu novu knjigu.
Zašto nekoga zanimaju paralelni svjetovi Murakamija, a neko njih paralelno? U čemu je jedinstvenost ličnosti i talenta pisca? Čitali smo između redova zajedno s Psihologijom sistema-vektora Jurija Burlana.
Knjige su odlučile o sudbini
Njegov otac služio je u starom budističkom porodičnom hramu. Oba roditelja su predavala japanski jezik i književnost. U kući su često razgovarali o knjigama. Dječaku je bilo dozvoljeno da uzima bilo koja djela iz knjižare, uključujući strane pisce.
Čitanje kvalitetne literature ključ je za djetetov adekvatan razvoj. Psihologija sistemskih vektora Jurija Burlana pojašnjava da je to i prilika za izlazak iz scenarija koji predviđaju društvene stvarnosti. Čitajući, dijete komunicira s najboljim umovima čovječanstva svih vremena i stječe slobodu izbora svog okruženja.
Tako se dogodilo i sa Murakamijem. Za sebe je odabrao kreativni put, do tada neviđen za druge japanske pisce. „Kad sam bio mlad, mogao sam razmišljati samo o jednoj stvari - o tome da trčim što dalje od„ japanske sudbine ““, kaže pisac. Volio je rusku, američku, evropsku književnost, džez muziku, zapadnu kinematografiju. Nije želio slijediti temelje zatvorenog društva. Murakami je odlučio napustiti japanski izolacionizam, zainteresirao se za cijeli svijet i pisao za globalnu publiku.
Njegovi likovi jedu odreske i piju Heineken, gledaju Hitchcocka i slušaju Rossinija, nose traperice i patike i crtaju teme za raspravu iz svjetskog rokenrola i zapadne literature. Nisu ograničeni okvirom tradicionalnih pogleda na određenu zemlju. Slušaju šta se događa, to se u svijetu piše i pjeva i donose vlastite zaključke.
Prema psihologiji sistemskih vektora, upravo je takav pristup životu najoptimalniji za vlasnike zvučnog vektora, uključujući i samog pisca. Promatranje, koncentracija izvana kako bi se unutar njih stvorili misaoni oblici - ovo je najbolje ostvarenje svojstava zvučnog vektora.
“Zaista volim novac! Možete im kupiti slobodno vrijeme da napišu"
Pisačev vektor kože uspješno djeluje kako bi zadovoljio njegove zvučne potrebe. Čak i prije pisanja, Murakami je sa suprugom otvorio jazz bar. Pa čak je i tamo, pored muzike i teškog svakodnevnog posla, gledao ljude, zaokupljen. Pisac je uvjeren da da nije imao to vrijeme posmatranja i razmišljanja, ne bi mogao da se odvija u književnosti.
Haruki Murakami se bavi trčanjem u triatlonu i maratonu. I nije stvar samo u strasti vlasnika vektora kože prema sportu i zdravom načinu života. Trčanje za njega takođe je način koncentracije, način testiranja njegovih resursa na snagu. Vođeni ovom željom, mnogi stručnjaci za zvuk kože odlaze na vrhove planina, balonom dolijeću u stratosferu.
„Gdje je granica do koje moram biti svjestan vanjskog svijeta i koliko bih se trebao koncentrirati na svoj unutarnji svijet? U kojoj mjeri mogu biti siguran u svoje sposobnosti i kada bih trebao početi sumnjati u sebe?"
„Ono što imamo unutra, to cijenimo i izvana“(Yu. Burlan)
"Okružio sam se visokim zidom, preko kojeg nikome nisam dozvolio, i lično sam pokušao ne viriti glavu", kaže 15-godišnji junak Murakami Kafka, koji je napustio kuću. A ponavlja ga i sam autor u udaljenom intervjuu s britanskim novinarom:
„U meni je toliko materijala, toliko resursa u meni i želim da ih vanjski svijet zadrži netaknutima. Jer su moje bogatstvo, od njih pišem knjige"
Snimatelj zvuka štiti svoju glavnu vrijednost - sadržaj glave, osjećajući da je ovo najvažniji izvor njegovog djela. Teško se pojavljuje u javnosti, ne govori o svojoj porodici, o svom životu. Ograđen je od znatiželjnih očiju i ušiju. I samo njegove knjige, kao odjek njegove unutarnje suštine, idu onima koji su gladni apstraktnih značenja.
Zašto Murakamijeva djela odjekuju u srcima višemilionske publike? Psihologija sistemskih vektora Jurija Burlana to objašnjava sposobnošću ljudi s određenim snopom vektora da pogledaju u ljudsku dušu i izraze je pisanom riječju. Zvučni vektor omogućava piscu da koncentrirano promatra stvarnost, sluša riječi i misli, a zatim stvara jedinstvena značenja na osnovu onoga što je čuo. A analni vektor je analizirati, sistematizirati i strpljivo ispisivati ideje i zamršenosti stvarnosti. Ono o čemu Murakami piše prepoznatljivi su po predstavnicima vektora zvuka u bilo kojem kutku svijeta.
Japanski mentalitet
Japan je ostrvska država, sa svih strana omeđena vodom, izolirana od asimilacije s drugim narodima. Geografski uslovi prirodno utječu na formiranje mentaliteta zemlje. Sa stanovišta sistemske vektorske psihologije Jurija Burlana, Japan, poput evropskih zemalja, ima mentalitet kože, ali sa značajnim razlikama u istoj liniji svojstava.
Iako svaka evropska država ima mali teritorij i jasne granice, ipak je, zbog blizine drugim zemljama, s njima povezana bliskim kontaktima. Odnosno, potreba za kontaktima nastala je prirodno, prisiljavajući ljude da traže načine interakcije. To je isprovociralo razvoj mentalne nadgradnje kože zapadnih zemalja prema drugim ljudima, iako na prisilni, ali dijalog.
Geografska izolacija Japana stvorila je poseban mentalitet kože sa svojstvima usmjerenim prema unutra. Ekonomija, izolacija, izolacija, izolacija svojstva su koja mogu okarakterizirati mentalnu jedinstvenost Japanaca.
„Željela sam promijeniti japansku književnost iznutra, a ne izvana. I on je izmislio svoja pravila za ovo"
Murakamiju se gadila takva percepcija svijeta. Želio ga je shvatiti u svoj njegovoj širini, zahvaljujući onome što je naučio iz knjiga. Počeo je da uči engleski jezik, a potom da prevodi američke klasike na japanski. Očigledno, u želji da otvore oči pred svetom i za svoje ostale sunarodnike.
Međutim, za ovu težnju prema vani u svom rodnom Japanu, pisac je dobio stigmu "smrdljivog ulja" (na japanskom - "bata-kusai"). Za državu koja ne jede mliječne proizvode, to znači sve što je prozapadno, strano, nejapansko. Starija generacija Japanaca usvojila je način Murakamijevog pripovijedanja, koji se nije pokoravao uobičajenim japanskim predlošcima, kao ruganje. Stoga je do sada za nekoga Murakami bio majstor interkulturne komunikacije, a za nekoga autsajder i iskorak.
Ali mlađa generacija Japanaca takođe napušta tradicionalne poglede i traži svoj novi put. Murakami postaje vrlo popularan među japanskom omladinom željnom orijentira. Njegova zvučna razmišljanja odjekuju u radoznalim umovima cijelog svijeta.
„Treći oktobar, sedam dvadeset i pet ujutro. Ponedeljak. Nebo je toliko duboko kao da je izdubljeno vrlo oštrim nožem. Nije loš dan za oproštaj od života"
Japanski mentalitet kože sa unutrašnjom orijentacijom ostavio je traga u pravcu duhovne potrage njegovih stanovnika.
Praznog srca
Zvučna težnja Japanaca da shvate smisao života takođe postaje talac ograničenja njegove glave. Japanci nalikuju kapsulama, zapušenim svojim osjećajem dužnosti, proizvodljivošću i fokusiranim samo na sebe.
Kad zvučna želja za razumijevanjem vlastitog „ja“i njegovog mjesta u svijetu zastane, ona vodi osobu na način koji izgleda kao spas od muka - kroz prozor. U Japanu se svake godine dogodi stravičan broj samoubistava - više od 27 000. To znači da svaki dan oko 75 muškaraca, žena i adolescenata završi vlastiti život ne pronalazeći svoje mjesto u njemu. Pročitajte više o posebnom japanskom pogledu na samoubistvo ovde.
Murakami ne zanemaruje temu nepotrebnih i izgubljenih ljudi na svijetu. U "Norveškoj šumi" mladi student Watanabe prvo gubi jednog bliskog prijatelja, koji je počinio samoubistvo u dobi od 17 godina, a kasnije i djevojku koja nije mogla podnijeti gubitak i odletjela je u ponor ništavila. Komad se otrgne iz duše, nešto važno zauvijek se izgubi. Kako živjeti s ovom prazninom u srcu?
Murakamijevi junaci odgovore o životu i smrti traže razmišljanjem, trčanjem, džezom, seksom, razgovorom, lutanjem labirintima prošlosti u bunaru, boreći se s Ovcama koje zaokupljaju um. Pronalaze li odgovore? Bez obzira. Ali sama pitanja toliko odjekuju u čitateljima, pa odgovaraju poznatim zvučno-vizualnim kategorijama nestvarnosti onoga što se događa, nerazumljivosti svijeta, osjećaja bolne usamljenosti, da je nemoguće njegovu knjigu ostaviti po strani.
Zašto svi moraju biti tako sami? Zašto je potrebno biti tako sam? Toliko ljudi živi na ovom svijetu, svatko od nas željno traži nešto u drugoj osobi, i dalje ostajemo isti beskrajno udaljeni, rastrgani jedni od drugih. Zašto bi to trebalo biti tako? Za što? Možda se naša planeta okreće, potaknuta ljudskom samoćom?"
Dio 2. "Slušajte pjesmu vjetra"
